full screen background image

ANALIZA: Sedam kardinalnih grešaka Bakira Izetbegovića: Kako će propalom tužbom lider SDA pomoći Srbiji, a ne Bošnjacima!

--

Bakir Izetbegović nije ni sanjao da će se pred kraj svog drugog mandata suočiti sa jednim od najtežih izazova koji će, čini se, suštinski odrediti njegovu sliku kao jednog od bošnjačkih lidera u teškoj historiji najbrojnijeg bh. naroda.

Apsolutno nespreman i zauzet dnevno-političkim pitanjima, previranjima u stranci i sukobima unutar koalicije, Izetbegović se iznenada našao u vrtlogu priče o zahtjevu za reviziju tužbe BiH protiv Srbije. I po svemu sudeći, nije se snašao. Put koji je odabrao daleko je od državničkog i historijskog te će – ukoliko se nešto dramatično ne promijeni – time obilježen Izetbegović otići sa političke scene.

Uoči zakazanog javnog savjetovanja bošnjačkih inteletualaca i institucija u petak, Novi.ba analizira sedam ključnih činjenica o kardinalnom odnosu prvog Bošnjaka prema ovom pitanju suštinski važnom ne samo za odnose u regionu nego za same Bošnjake i njihovu budućnost.

  1. Izetbegović je prvu katastrofalnu grešku napravio kada je zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije ostavio za sami kraj roka od 10 godina u okviru kojeg se on može podnijeti. To je morao biti višegodišnju nacionalni projekt, ozbiljno pripremljen i utemeljen, aktiviran onda kada je to pravno najefikasnije i najbolje, neovisno od eventualnih tenzija u BiH ili region. Neko je na njemu mogao doktorirati ili uspostaviti institut. Ali, ništa od toga nije učinjeno. Ovo što Izetbegović sada pokušava djeluje samo kao zakašnjela reakcija lošeg učenika koji nije uradio zadaću, pa želi što je moguće više umanjti štetu.

 

  1. Priča o historijskoj odgovornosti po kojoj, tobože radi žrtava, apelacija mora biti podnesena bez ozbzira na ishod je, također, apsolutno neutemeljena i besmislena. Žrtvama nije potrebna tužba iz milosrđa, očajnički akt unaprijed osuđen na propast. Ako već nisu bili u stanju dobiti presudu u prvom procesu, pa ni podnijeti apelaciju na vrijeme i u skladu sa propisima suda, onda je jednako tako nepotrebno da to čine pro forme – sad kada niko ne očekuje da bude usvojena.

 

  1. Zahtjevom za reviziju koji će biti odbijen Izetbegović će samo pomoći Srbiji, jer će onda, crno na bijelo, Beograd dobiti da je u legalnom postupku međunarodnog suda za sva vremena oslobođen krivice za genocid. U nekom drugom scenariju, žrtvama i historiji koji znaju koja je krivica Srbije i Beograda,barem će ostati utjeha da pravda nije pobijedila jer je, možda, njihov ključni politički predstavnik bio nemaran i nesposoban da ishoduje pravedniju presudu ili za to nije bilo volje međunarodne zajednice.

 

  1. Izetbegović ponovo griješi kad potcjenjuje Bošnjake pokušajem da se odluka o tužbi donenese u nekakvom neformalnom paranacionalnom tijelu, nekakvom savjetovanju, sklepanom ad hoc za potrebe predstave za javnost. Po svim ovozemaljskim i Božijim zakonima to je odluka Izetbegovića kao legitimno izabranog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Intelektualci i organizacije koje su uključene samo su paravan iza kojeg se lider SDA želi sakriti računajući da će njegovo biračko tijelo biti bijesno ako tužbu ne podnese ili ako ona bude neuspješna. Upravo u tome je najveći grijeh aktuelnog člana Predsjedništva BiH. On ne pokazuje iskrenu namjeru da se bori za istinu, nego ulaže napor da izbjegne krivicu i vlastitu odgovornost. Bošnjaci će mu više zamjeriti što je slušao savjetnike koji su ga uvukli u spinovanje i prodaju magle.

 

  1. A, istina je da zahtjev za reviziju presude kojom je Srbija oslobođena više nema smisla. Ni pravno ni politički. On je od uzvišenog čina borbe za istinu i kompenzaciju žrtvama brutalne agresije sveden na obično politikantstvo i aferu. Da li je to zbog toga što su Izetbegović ili pravni tim bili nesposobni da je dokažu kao što to govori Francis Boyle ili zato što je donesena politička odluka međunarodne zajednice da se Srbija oslobodi krivice, manje je važno o podsljedica koje ova situacija donosi. Na to će pitanje odgovoriti historija i tajni arhivi kada javnost u njih dobije uvid.

 

  1. Bošnjaci su stoički podnijeli i gora razočarenja – kao što je Haško negiranje genocida u Prijedoru i sedam drugih bh. gradova, oslobađanje Karadžića za te zločine, oslobađanje Vojislava Šešelja i svih optuženih zločinaca direktno povezanih sa Beogradom i mnoge druge nepravde. Malo je toga što Bošnjake nije satralo i ne bi im bilo prvi put da im neko kaže kako pravde nema, ali je gore od svega ponižavanje i potcjenjivanje koje im priređuju njihovi prvaci. Nikome ne treba predstava, zamazivanje očiju, nego istina – pa makar bila gorka. Da je Izetbegović imao hrabrosti to reći građanima, preuzeti odgovornost i pokazati liderstvo u teškim trenutcima mogalo bi se govoriti o tome da li je dostojan fotelje svog oca u kojoj sjedi evo sedmu godinu. Ovako, čini se da ni izbliza nije.

 

  1. Izetbegović će očito, propustiti priliku da Bošnjacima kao najbrojnijem narodu i ključnom za opstanak države kaže vrlo važnu činjenicu za sagledavanje trenutnog stanja, a ovo je jedinstvena prilika za to, da su Bošnjaci sve svoje kredite kao narod žrtva genocida u međunarodnim geopolitičkim kretanjima – potrošili. Više niko, ili barem malo ko, želi slušati kako Bošnjaci imaju pravo na nešto, jer im je bila namjenjena kama i masovna grobnica. Od svijeta i međunarodne zajednice smo dobili ono što smo dobili, a za sve ostalo ćemo se morati sami izboriti. Haški sudovi više ne mogu biti adresa. To jeste sramotno i nepravedno, ali je realnost sa kojim se mora suočiti. Ko je i zašto taj kredit i status žrtve uvaljao u blato i potrošio, a da ni mrva pravde nije stigla preživjelim žrtvama? Ni to Izetbegović nema hrabrosti da kaže.

izvor: novi.ba

 




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *