full screen background image

Božo Sušec za Klix.ba: Sarajevska olimpijada mi je najdraža, Prosinečki je nogometni genije

--

Glas Bože Sušeca, doajena hrvatskog novinarstva i sportskog komentatora koji skoro pet desetljeća pomaže gledaocima da dobiju sve informacije o sportskom događaju koji gledaju, sastavni je dio domaćih, međunarodnih i svjetskih sportskih događaja.Iza njega je nekoliko hiljada sportskih prijenosa, no još uvijek s istim žarom i istom posvećenošću pristupa svakom zadatku. U penziji je već osam godina i isto toliko godina slušamo ga na Arena Sportu, jer je njegova ljubav prema sportskom novinarstvu godinama samo veća. Sušec je za Klix.ba govorio o trenutnom angažmanu i aktuelnim temama, ali se osvrnuo i na prošlost i svoju skoro pet desetljeća dugu karijeru.

Pamtimo vas kao zaštitno lice, odnosno glas sportskog programa HTV-a. Kako je bilo otići iz kuće koja vas je proslavila, nakon toliko godina, i kako je raditi u penziji?

Svaki rastanak je gorak. Uvijek, a naročito kada odlaziš iz nečega u čemu si bio četrdesetak godina. Nisam otišao na najljepši način, jer se nisam slagao s ljudima koji su došli na čelo te kuće, imali smo različite vizije razvoja televizije i onda sam mislio da je najbolje da krenem svojim putem. Onda sam otišao prijevremeno, imao sam neke planove saradnje s tom kućom koji su se izjalovili. Ali baš tada su se otvorili drugi prostori, osnovani su brojni sportski kanali na televiziji i zvali su me na nekoliko. Ja sam izabrao Arenu i tu sam već osam godina. Čini mi se da je na obostrano zadovoljstvo, a nadam se da je i na zadovoljstvo gledalaca.

Poznato je da se i danas dugo pripremate za svaki prijenos? Kako je to nekad izgledalo, a kako danas? 

U osnovi nema razlike. Moraš se apsolutno pripremiti i to je tajna, odnosno preduvjet bilo kakve opstojnosti i dugog trajanja na javnoj reporterskoj sceni. I danas se, kao i na početku karijere, pripremam jednako dugo, temeljito i savjesno. Činjenica je da sutra mogu doći i bez ikakvih problema prenositi neku utakmicu, ali kada bih pet puta došao nespreman gledaoci bi uvidjeli da to više nije to, da je to neki fol koji koriste i mnogi drugi. Za dobar prijenos utakmice priprema je neophodna. I danas se za prijenos pripremam od dva do četiri sata, za neke utakmice mnogo duže. Stalno pravim bilješke za prijenose, jer priprema je recept stare zagrebačke škole sportskog novinarstva.

Nakon toliko velikih takmičenja, Olimpijskih igara, Svjetskih prvenstava, finala Lige prvaka i različitih sportova, kako je ponovo doći u kabinu i komentarisati neku utakmicu ekipa sredine tablice Serie A?

Svakom događaju trebate pristupiti s podjednakom pažnjom, bez obzira na to da li je to finale Lige prvaka ili utakmica sa dna Serie A. Čak je mnogo više vremena potrebno da se pripremite za prijenos takve utakmice, nego neke velike koja sama sebe nosi. Prema tome, pripremam se podjednako za obje varijante, jer je odgovornost jednaka i kod prijenosa za jednu osobu i za pet miliona. Odgovornost je prema gledaocima, ali i prema meni i prema mom ugledu koji sam stvarao desetljećima, a koji ne bih želio nikad rasprodati. Tako jednako radim sve utakmice. Neke stvari sigurno nose u sebi dodatni motiv, poticaj i sigurno da je interesantnije raditi neku veliku utakmicu, ali i iz ničega se mogu roditi fantastične sportske priče i događaji. 

Kojeg sportaša/sportašicu ste posebno cijenili, ko je na vas ostavio poseban utisak? 

Hrvoje Horvat, jedan od najboljih rukometaša svih vremena, član rukometne reprezentacije Jugoslavije koji je 1972. godine osvojio zlatnu olimpijsku medalju u Minhenu. Osim toga, Hrvoje je bio strašno dobar, bio je lider, bio je karizmatičan. I danas smo veliki prijatelji, on je definitivno jedan obrazli čovjek koji može biti uzor bilo kome na svijetu.

Da morate iz tolikog opusa izdvojiti jedan prijenos, jedan događaj ili utakmicu, šta bi to bilo?

Ima ih mnogo, ali ako govorimo o ovim emotivno-navijačkim utakmicama onda je to osvajanje hrvatske zlatne medalje 1996. godine na Olimpijskim igrama u Atini. Nekako mi taj događaj izaziva najviše emocija.

Foto: I.Š./Klix.ba

Foto: I.Š./Klix.ba

Kako se nositi s nekim od nepredviđenih stvari u toku prijenosa?

Godinama sam bio među kandidatima za Mr. Lapsusa. Naravno, dogodi se svakome, ali u tom slučaju je najvažnije odmah se izviniti i priznati grešku. Isto je i u slučaju da vam se dogodi neka neočekivana situacija, bitno je da odmah objasnite šta se dogodilo i da priznate grešku ukoliko ste dali krivu informaciju.

Da li su neki od onih legendarnih komentara, kao što je onaj vaš o Boltu “To nije čovjek, to je munja” ili legendarno “Ljudi moji, je li to moguće” Mladena Delića unaprijed pripremljeni ili se jednostavno dese u trenutku?

U 90 posto slučajeva takve stvari se dese u trenutku. Ti se pripremaš za bezbroj situacija, ali šta ćeš plasirati zavisi od toga šta će se dogoditi na terenu. Tu mladi reporteri prave grešku, jer se trude da plasiraju sve što su pripremili i u šta su uložili trud. Dovoljno je da plasiraš 15-20 posto od toga što si planirao i da to sve prilagodiš razvoju događaja. O Boltu sam imao pripremljenih 20 stvari, a plasirao sam dvije ili tri. U tom smislu, nešto mora biti pripremljeno, ali ovo da je munja i tako slične stvari, to je ono što dođe samo.

Kojeg mlađeg kolegu posebno izdvajate, kako gledate na nove generacije sportskih komentatora? Ko bi mogao biti novi Božo Sušec?

Kada sam ja počinjao raditi bilo je relativno malo sporta koji se prikazivao na nacionalnoj televiziji. Devedesetih godina smo se razdvojili pa je svako radio svoj sport i ukazala se potreba za gomilom novog kadra. Zatim su se 2000. godine počeli pojavljivati drugi komercijalni kanali, a nakon 2008. je to buknulo. Tako sada imate Arenu sa šest kanala, Sport Klub sa šest kanala i Planet sport s pet kanala koji 24 sata emituju sportski program. Zamislite koliko je to veće u odnosu na ono što je bilo i uzmite u obzir činjenicu da niko ni u jednoj branši ne bi mogao proizvesti dovoljno kvalitetnog kadra koji bi mogao sve to pokriti. Zato su se pojavile ekipe koje nisu pripremljene za rad uživo i koje nemaju osnovni preduvjet da budu dobri novinari i reporteri. Taj dio kvari scenu sportskog novinarstva. No, nemali je broj onih koji su slični staroj školi, koji su predani, stručni i koji se detaljno pripremaju za prijenos. Ne mogu konkretno odgovoriti na vaše pitanje, jer se ne može pojaviti novi Mladen Delić ili Božo Sušec. Po jedan je dosta.

Vi ste na neki način u sportskoj javnosti legalizirali izuzetno kritičan stav prema sucima, nikada ih niste štedjeli. Je li takav stav realan ili mislite da su to emocije i subjektivnost kad igra vlastita reprezentacija ili klub?

Možda manje od 10 posto prijenosa koje sam napravio u životu se odnosi na nastupe naših reprezentacija i klubova. To su bile polemike među nama kolegama da li treba komentarisati suđenje. Uvijek sam smatrao da treba, dok je recimo veliki kolega pokojni Boris Mutić bio protiv toga. Za njega je bio penal kad sudac pokaže na bijelu tačku, za mene nije. Moj stav je bio ovakav – ako se pokaže da sam ja pet od pet puta bio u pravu – ja sam odličan reporter, ako sam četiri puta bio u pravu – onda sam vrlodobar, a ako sam tri puta bio u krivu – onda nisam za taj posao. Na taj način preuzimaš određenu odgovornost. Nikada nisam optuživao suce da su lopovi, ali je činjenica je da griješe.

Pratite li bh. sport i koga iz naše sportske historije posebno izdvajate?

Ima ih puno, Bosna i Hercegovina ima mnogo sportaša koje rado pratim. Dođem često i u Sarajevo, posljednji put sam bio na obilježavanju godišnjice Olimpijskih igara. Umjesto ovog sam očekivao pitanje koja mi je olimpijada najdraža. Naravno da je sarajevska, nekako je ona bila naša…

Kako komentarišete dosadašnji rad i kakva su vaša očekivanja od Roberta Prosinečkog na klupi Zmajeva?

Robija znam otkad je bio mali dečko i nogometaš, mislim da je on rijetka pojava u nogometu i da je sve manje takvih igrača. Svađao sam se Ćirom Blaževićem kad ga je pustio u Crvenu zvezdu i kada je javno izjavio da će, ako Robi postane fudbaler, on pojesti svoju trenersku licencu. Nekoliko puta sam ga zvao i pitao je li je pojeo. Robi je jedan od nogometnih genija, a kao trener je jedan od onih koji tačno vide šta se i gdje događa. Zato je iz slabih reprezentacija uspio izvući mnogo, ovdje mislim na Azerbejdžan, a ne na BiH. Žao mi je zbog zdravstvenih problema koje ima i nadam se da će sve biti uredu.

Izvor: klix.ba




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *