full screen background image

DOGAĐAJI KOJIH SE DOKTORI I DANAS STIDE: Priče iz ludnica koje lede krv u žilama!

--

Stigma koja obuhvata temu mentalnog zdravlja i pacijenata koji pate od takvih poremećaja apsolutno je tragična. Iako ona postoji i danas, u prošlosti je bilo još gore, kada je znanje o takvim bolestima bilo minimalno, a pacijenti su bili obilježeni kao kriminalci, divljaci i u svakom slučaju neko ko treba da bude odstranjen iz društva, piše “Express“…

Ovo su neke od stvarnih horor priča iz takvih ustanova.

Zabava u paklu

Medicinska sestra koja je radila u azilu za mentalno bolesne u prvoj polovini 20. vijeka prisjeća se da su na odjeljenju imali jednog duboko poremećenog pacijenta koji je mislio da je kupatilo portal, ulaz za pakao. Pacijent je bio uvjeren da mu se Sotona direktno obraća i da mu daje naredbe da dovuče druge pacijente u kupatilo. On bi ih tamo odvodio i potom gušio do smrti.

Osoblja je bilo vrlo malo i nisu mogli da prate sve pacijente, pa su redovno pronalazili nesrećne žrtve na podu kupaonice. Osoblju su bile potrebne sedmice da poremećenog pacijenta izoluju, a neki su se i šalili da im olakšava posao smanjujući broj ljudi o kojima moraju da brinu kroz svoju “zabavu u paklu”.

Mirno spavaj

Tokom najplodnijeg doba mentalnih azila, mnogi su ljudi tamo odvedeni i ostavljeni, zaboravljeni od cijelog svijeta, pa i svojih porodica koje su ih se stidjele. Tamo, u azilu, niko nije mogao da čuje njihove pozive upomoć, usamljene jecaje i očajničku viku. Brojne priče uključuju premlaćivanja od strane osoblja, nedostatak brige, izgladnjivanje i druge vrste nenasilnog zlostavljanja.

Ponekad se osoblje zabavljalo tako što bi histeričnim pacijentima umjesto sedativa davali bombone, pa bi sjeli iza stakla da gledaju privatnu “predstavu”. Neke bi umirivali nepotrebnim lijekovima iz zabave. Igra je funkcionisala tako da, kad bi pacijent počeo da viče, imali su izgovor da ga odvedu u privatnu sobu. Tamo bi ga zavezali, te bi im služio kao meta za pikado, a umjesto strijelica bi koristili igle napunjene sredstvima za smirenje. Nakon toga bi uzeli njegovo beživotno tijelo i odvukli ga do sredine zajedničke prostorije, gdje bi ga ostavili za primjer drugima.

Smiješak molim

U SAD-u tokom 1950-ih u jednu mentalnu ustanovu došao je ljekar kojeg su zvali Doktor Smešak. Njemu su smetali pacijenti koji se mršte, tvrdio je da ga oni rastužuju i demotivišu u poslu. Zato je od njih zahtjevao da svaki put kad ga vide budu nasmiješeni, a ko to ne uradi dobijao je okrutnu kaznu od osoblja. Kod onih koji zbog svog stanja nisu bili u mogućnosti da se nasmiješe, sestre su morale koncem da im zatežu lice da bi kreirale grimasu koja liči na lažni smiješak. Njima se taj konac nije skidao, a ako bi ga skidali sami, zavezali bi im ruke i noge.

Napuštena djeca

Kad su djeca bivala ostavljena – bilo to pošto su im roditelji umrli ili porodice nisu imale dovoljno sredstava za brigu o njima, imali su dvije opcije – da ih daju u sirotište ili u institucije poput azila. Ponekad su djeca bila odvojena od odraslih, ali u nekim ustanovama su slobodno šetala između mentalnih bolesnika, pa ne čudi da su i sami, uz traumu napuštanja, razvijali i poremećaje ponašanja. Neka od njih su zbog toga postajala sklona nasilju i se*sualnim napadima. Tako je jedan dječak u britanskom azilu redovno maltertirao pacijentkinje pod sedativima, a kad bi ga osoblje uhvatilo samo bi ga pretukli. Već sutradan bi nastavljao s istim ponašanjem.

Djevojčica u okovima

U jedan azil dovedena je djevojčica jer joj je dijagnostikovan poremećaj jer nije mogla da prestane da bulji u druge ljude. Zurila bi u sestre, pacijente, doktore i niko nije znao kako da je zaustave. Posebno je buljila u čuvare, a nakon što je jedan poludio, davali su joj tretmane elektrošokovima. No, ni to nije upalilo, pa su odlučili da je vežu i da joj postave lice tako da gleda u zid tokom dana, dok bi je tokom noći vezivali za krevet. Nikad joj više nije bilo dopušteno da gleda u nekog, a to je potrajalo tokom cijelog njenog boravka u instituciji.

Grebanje do smrti

Medicinska sestra koja je svoje priznanje ostavila na jednom blog forumu, priznala je da je tokom 1970-ih radila u mentalnoj ustanovi. Tamo je redovno radila vizite, a prolazeći kraj jednog skladišta, čula bi zvuke grebanja. Mislila je da je riječ o nekoj životinji ili pacovu, a scena se svakodnevno ponavljala. Nakon sedam dana odlučila je da vidi kakva je to životinja unutra. Kad je otvorila vrata šokirala se shvativši da se unutra nalazi mrtav pacijent koji je noktima potpuno izgrebao zaključana vrata.

Izvor: haber.ba

loading...

Komentari

Komentara




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *