full screen background image

Ispovijest silovane Bošnjakinje potresla BiH: Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi

--

Priča koju prenosimo je ispovijest Bošnjakinje iz Zvornika koja je bila žrtva silovanja u toku agresije na BIH. Ovo je njena priča:

Početak agresije na BiH me zatekao u mom stanu u Zvorniku, u kome sam živjela sa mojim mužem. Mi nismo imali djece tada. Bila sam zaposlena u općini Zvornik gdje sam radila kao kuharica.

Početkom mjeseca aprila 1992. godine Srbi su počeli da se organiziraju u manje grupe i da postavljaju barikade u djelovima grada i širem području. Mi muslimani nismo mogli pretpostaviti šta se tačno dešava iako smo vidjeli da se srpske porodice sele, tj da iseljavaju svoje žene i djecu. Nikome nije bilo jasno zašto. U tom periodu je bilo mirno. Sa prozora moga stana sam primijetila da se više niko ne druži sa muslimanma. Iz obližnjih kafića se mogla čuti muzika, provokativna za nesrpsko stanovništvo.

Tokom mjeseca aprila 1992. godine ja sam se još kretala po gradu, jer sam išla na posao. Tada sam na ulici sretala neke ljude koje sam poznavala, obučene u maskirne uniforme, sa šajkačama i četničkim kokardama na glavi. Među njima sam prepoznala Matića, poznatog kao švercera, koji je živio na Šćemliji u predgrađu Zvornika. On je brat od Čede Matića koji je radio u bolnici, a i sam je nosio uniformu i kokardu, zajedno sa svojim sinom, čije ime ne znam.

Čula sam da su Čedo Matić, njegov brat i sin obezbjeđivali logore u Zvorniku, kao što su logori „Novi izvor“, u kome sam i sama bila zatočena, logor „Karakaj“ u kome su bili muškarci, logor „Škola u Pilici“ itd. Oni su puštali iz logora koga su htjeli i radili su šta su htjeli. Tu je bio i Brano Grujić, koji je bio inspektor u općini Zvornik. U ratu je bio četnik koji je silovao žene i muškarce.

Salih, koji je bio inspektor u Zvorniku, je dolazio nama muslimanima i obavijestio nas da moramo napustiti naše kuće. Ja sam bila sama sa mužem u kući kada je Salih rekao da uzmemo samo nešto najnužnije i da idemo prema Kula Gradu. Idući prema Kula Gradu ja sa ostalim muslimanima dolazim do mjesta Lipnja. Tu smo bili u školi desetak dana, pošto su nas avioni bombardirali.

01. maja 1992. godine Srbi su upali u Liplje i hvataju koga stignu od muslimana, odnosno onih koji nisu uspjeli pobjeći u šumu, a među njima sam bila i ja.

Kada su nas zarobili prebacili su nas u jednu kuću u Liplju. U kuću su upadali razni četnici, a među njima je bio Brano Grujić.

Moram naglasiti da su u toj kući bile samo žene. Mene je zarobio Milisav Vasiljević iz Malog Zvornika (Srbija), koji je bio uposlen kao tržišni inspektor u Zvorniku i Brano Grujić. Druge nisam prepoznala. Nikada ne mogu zaboraviti Milisava Vasiljevića i Branu Grujića koji bi često dolazili nama ženama, maltretirali nas, prisiljavali da se skidamo gole, a ako ne bi pristale oni bi nas fizički zlostavljali. Moje 2 polusestre su silovane i ja sam to gledala svojim očima, a silovao ih je Brano Grujić te još nekoliko četnika koje nisam poznavala.

Moga očuha su takođe seksualno zlostavljali i silovali, a to su radili Brano Grujić i Milisav Vasiljević, koji su sa sobom dovodili, kako sam već rekla, meni nepoznate četnike. Moram naglasiti da je moj očuh bio silovan pred mojim očima i očima njegovih kćerki, a mojih polusestri.

U toj kući smo bili 4-5 dana, za to vrijeme smo svaki dan bivane silovane i premlaćivane. Mene su tukli do besvijesti. Odatle su nas, po naredbi Milisava Vasiljevića, odveli u školu u Liplju. U školi sam zatekla u jednoj učionici muškarce, meni nepoznate. Saznala sam sam da su to muškarci iz sela Liplja, koji su bili vezani lancima i svako večer sam mogla čuti zveket lanaca, krikove i plač muškaraca, te korake istih, po čemu sam mogla zaključiti da ih negdje odvode.

Nas žene su smjestili u drugu učionicu. Tu sam zatekla žene iz sela Marčići, koje se nalazi u blizini sela Snagova. Te žene nisam poznavala, samo se sjećam da se jedna zvala Mejra. Imala je poseban plač, kakav nikad prije nisam čula. Mejru su odvodili, a kada bi se vraćala ona bi plakala. Pitala sam žene:“ ko je ta žena“, a one kažu: „To je naša Mejra.“

U školu je dolazio Dragan Aćimović koji je radio u općini Zvornik kao geometar. I on je dovodio sa sobom srpske vojnike, koji su svaki dan silovali i premlaćivali muškarce i žene.

Moram naglasiti da su mene i ostale žene silovali i premlaćivali u učionici, gdje smo sve mogle vidjeti, tj. to je bukvalno bilo grupno silovanje. Redali su se jedan po jedan na nama kako su htjeli.

Sjećam se da je Brano Grujić rekao da mora prvi mene imati, pa onda svi ostali. Kada me je Brano Grujić silovao, rekao je ostalim četnicima sada možete i vi, te je nastalo silovanje jednog po jednog četnika. Ja sam mogla brojati do 6-7 puta, i onesvijestila sam se.

Kada sam došla sebi, na meni ništa od gardarobe nije bilo osim majice. Primjetila sam da krvarim i imala sam jake bolove u predjelu stomaka i leđa, te nisam mogla ustati na svoje noge. Ostale žene su plakale, jer su i njih silovali i premlaćivali. To je bilo nešto što nikada u životu ne mogu zaboraviti, posebno zbog toga što mi se to desilo od strane ljudi koje sam poznavala, a koji su se tada pretvorili u zvijeri.

Početkom mjeseca juna 1992. godine četnici su nas natjerali da iz škole Liplja idemo pješice u Zvornik, gdje su nas zatvorili u logor „Novi Izvor“. Logor „Novi Izvor“ je bila uprava preduzeća za proizvodnju crijepa i cigle pod istoimenim nazivom. Tu je bilo više kancelarija. Ja sam bila u jednoj od njih u kojoj sam zatekla puno žena iz Zvornika, dok su u drugoj prostoriji bili muškarci. Mislim da nas je u tom logoru bilo oko 200-300 muslimana civila (žena i muškaraca).

U logoru „Novi Izvor“ su dolazili pripadnici raznoraznih srpskih jedinica, kao što je Kapetan Dragan. Nisam ga lično poznavala. Pričao je ekavski, bio je srednjeg rasta, imao je oko 50 godina, tamnije kose, proćelav, u maskirnoj uniformi sa crvenom beretkom.

Dragan je dolazio da gleda žene, izabirao je koju je želio i odvodio iz kancelarije. Tada bi govorio: „Jebite vi to, a mi ove vodimo!“ I ja sam jedna od tih koje je izabrao Kapetan Dragan. Dragan nas je odveo u hotel „Vidikovac“ na Diviču i tamo su se iživljavali nad nama. Silovali bi nas, a kada nas više ne bi mogli silovati, tukli bi nas i govorili „da ne znamo ništa i da ih ne možemo da uzbudimo“.

Svaku noć u Logoru „Novi Izvor“ bi izvodili najmanje po 10 muškaraca. Sjećam se da su tu ubili Saliha Okanovića.

Za sve ubijene u logoru „Novi Izvor“ odgovoran je Neđo Mlađenović. Mlađenović je bio direktor komunalnog i gonio je muslimane muškarce da kupe u crne vreće ubijene muškarce. Jednog dana su nas odveli u preduzeće „Komunalne“. Tamo nas je snimala TV iz Novog Sada, a meni i Salihu su dali kafu da pijemo. Kada su nas trebali snimati rekli su nam da moramo reći da nam je lijepo, da su nam dali kafu i da nas štite od muslimana, jer su oni ekstremni. Ako drugačije kažemo, rekli su da će poubijati sve u logoru „Novi Izvor“.

 

Izvor: balkanskautopia.info




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *