full screen background image

KOMENTAR DANA: Dugo u noć, u sretnu ljetnu noć

--

MOSKVA – „A jesan izabra’ kad ću pristat pit“, rekao je jedan noseći, iako nije praznovjeran, sretnu majicu koju je nosio i protiv Danske i protiv Rusije, sasvim slučajno tako ispalo ali je taj dan pokušao provjeriti da se možda ne radi o koincidenciji a plus toga mu je jedna navijačica rekla da ni slučajno na sebe ne stavi ili ne nacrta kakvo navijačko ili nacionalno obilježje, da ne urekne. Svakako se navija srcem, dok ne pukne.

„Neka si ti prista pit, popit ćemo mi za tebe“, odgovorio mu je drugi obučen u poznate kockice držeći polupraznu bocu piva u jednoj ruci a onaj navijački ‘duduk’ koji vrišti ‘pfuuuuu’ kada puhneš jako u nj u drugoj. Igrala se 115. minuta a njih dva su se našli doslovno na bijeloj cestovnoj crti. Po prvi put zajedno u takvoj situaciji, koja je se mnogo puta dogodila do tada u sličnim uvjetima. I vaterpolska i rukometna zlata su tjerala toliko puta na nervozu, i Janica Kostelić je kriva što se hodalo tamo-amo i grizlo nokte, i klupski nogometni uspjesi su se znali ispratiti u grču ali onaj trenutak je više nego ikada pozivao na medicinska mjerenja određenih tjelesnih pokazatelja.

Ma ne radi se o tome da je čovjek, znate kada se opisuje nekulturno, ono što se uspoređuje s pojedinim dijelom tijela kod žena. Jednostavno je to tako. Samo tolika ljubav prema nečemu ili nekome može stvoriti to, kada kažemo da smo kao na iglama. A one oštre da ne mogu biti oštrije.

Pod balkonom sjede dvije jetrve, pričaju o bilo čemu samo da skrenu misao s utakmice. Ali kako? U lokalnoj birtiji se svaka akcija i jednih i drugih prati primjerenim povicima a od podaljeg restorana se čuje glasna glazba. Sad „hej ekipo da pozdravimo igrače“ pa nakon toga „idemo do kraja…“ A minute se čine kao godine, svih sedam u Sibiru.

„Koliko je to produžio? Čet’ri?! Ajde goni se u…“ Malo gore, malo dolje. Onaj u dresu govori da ovo nije normalno a onaj u sretnoj majici dimi jednu za drugom, pa klekne, pa se krsti, pa govori da nam nitko ne može ništa ako i kada smo složni. „Ma dodaj, Krama, majku mu poljubim, sam ti je bio!“, čuje se sa svih strana.

Oni imaju kraljicu ali mi imamo lavove kojima za života treba podići spomenike i nazvati ulice i trgove po njima jer smo upravo ušli u finale svjetskog prvenstva u nogometu. Ozlijeđeni, umorni, u zaostatku rezultatskom ali kako vrijeme teče sve više grizu. Sasvim dostatno da krene euforija, vrisak, dok svi slave nitko ne čuje drugoga od svoje neartikulirane vike kojom se pokušava riješiti bremena nastalog od 19 i 30 i rastućeg, preko primljenog gola do preokreta. I te četiri minute nadoknade vremena. Dok nije došla hipnoza od veselja.

Tko će noćas zaspati, tko će sutra raditi, nije važno. Noćas je jedino važno da se svi sretno, živi i zdravi vrate kućama. U koja doba? Isto nije važno. Ali je lijepo, uistinu lijepo, bilo hodati, pokušati rezonirati što se to zapravo dogodilo. Postati svjestan da nismo svjesni što su dečki napravili. I hladiti se polagano, dugo u noć, u tu sretnu ljetnu noć.

Hvala vam!

 

Izvor: dnevno.ba

loading...



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *