full screen background image

Latić: Nek’ Senad Avdić napiše da on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze s ubistvom Ćele – DEMANTIRAT ću ga!

--

“To što sam (us)tvrdio da Fahrudin Radončić nije ubio Ćelu i na tome ustrajao, treba li ponavljati da su moje tvrdnje pravno dokazane, učinilo me je grješnikom da budem „udaren u glavu“ i da će mi to ostati vječni grijeh za sve one koje koji su, poput Avdića, tvrdili drugačije da bi amnestirali režim od zločina”

Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba

Šta sam ja skrivio Senadu Avdiću ako sam njegov naslov „RAČUNAJTE NA NAS(ERA)“ upotrijebio u naslovu informacije da je Naser Keljmendi pravosnažno oslobođen svih inkriminacija iz optužnice po kojoj je bio osumnjičen za ubistvo Ramiza Delalića Ćele?! U tekstu sam prenio „golu“ agencijsku vijest nedodavši ama baš niti jedno slovce. Razlika je samo što na dva krimosa istog imena Avdić različito gleda. Zato sam za Avdića, između ostalih uvredljivih nadimaka i atributa koje mi pripisuje ovaj mahnitov, „vjerski radnik“, „zvjerski kolumnista“…

Mankurtski očnjaci

Ali, priznajem da ništa nije onako kako se čini! Nije to bila samo moja puka igra sa naslovima već svojevrsna osveta. U tekstu sa spornim naslovom, objavljenim na dan kad petak bude 13.; i kad se bude svijet mušričke strave i užasa i ožive likovi iz pakla poput Freddyja Kruegera, Avdić je pokušavajući me ismijati na osnovu jednog nespretnog novinskog naslova u Avazu da sam „udaren u glavu“, pokušao minimizirati taj napad na mene i amnestirati moje nesuđene ubice. Tad sam se zarekao da više nikad neću imati samilosti prema mušricima kakvu sam često ispoljavao prema Senadu Avdiću. On je toliko opsjednut mušričkom mržnjom prema svemu što je vjersko, posebno islamsko, a nešto manje i katoličko, da nema tog ljudskog gesta koji čovjek može učiniti prema njemu da tu mržnju ublaži.

Tako on jednostavno slaže da sam nekad u nekim svojim tekstovima povezivao Nasera Orića i Harisa Silajdžića, da bi opravdao to katilsko „udaranje u glavu“ jednog kik-boksera, pripadnika „Čamparinih odreda smrti“ kojima očito pripada i sam Avdić. Istina je samo da ja njegovog miljenika Nasera Orića, s kim je šajcao po Beogradu u vrijeme „rađanja Vožda“, ne smatram nikakvim herojem, naprotiv!

I onda ovaj plisnivi čovjek, s kojim nikad kahvu popio ne bi da me nije u to uguralo slijepo služenje Aliji Izetbegoviću i njegovoj „revoluciji“, smije spomenuti „izlazak moga brat iz zatvora“. A ova udbašaka uš, dok je služio Stipi Šuvaru, pisao je po komunističkim medijima, poput komunističkog pjesnika Huseina Tahmiščića, kako moj brat treba vječno ostati u zatvoru.

Ta Alijina politika i „direktiva“ njemu odanim ljudima da zbog toga što mi koji smo stvarali i „služili“ SDA ne znamo u tehničkom smislu šta je država i ne znamo bez pomoći „komunističkih kadrova“ izgurati „Bosnu iz gliba“ , koštala me je poniženja da sam morao šurovati sa komunističkim zlotvorima, pa biti u nekakvim pres-centirma sa Avdićem, te surađivati sa Fikretom Muslimovićem i drugima, kao što je i on, opet mu rahmet duši, morao petljati i muljati sa Adilom Zulfikarpašićem i Fikretom Abdićem i drugim komunističkim protuhama.

Stoga se kanim napisati jednu brutalnu kolumnu u kojoj ću „sahraniti“ Senada Avdića i stući mu njegove mankurtske očnjake kojima je „klao“ muslimane i sisao im krv poput vampira. Bit će mu bašlicu i ćefini od mene…, ako Bog da.

Zato, dok ovo pišem, ne mogu ne odhuknuti: “E, moj Alija, rahmet ti duši, ali grdno smo griješili! Koliko smo bili tolerantni, milostivi i popustljivi prema ovakvim komunističkim zlotvorima toliko smo postali zulumčari našoj muslimanskoj sirotinji koja nas je voljela i punim srcem podržavala!“.

Pa taj Avdić bi krep'o od straha i gladi, poput čopora pocrkalih kućnih ljubimaca „crvene buržoazije“ koja ih je ostavila na ulici dok je bježala iz Sarajeva, da mu se nisam smilovao i „prehranio“ ga. I, Bog mi je svjedok, da je taj Avdić ujeo svakoga ko mu je u ratu dao „koricu hljeba“ k'o gladnom i prestrašenom paščetu!

Miš u raži

Evo, danas je druga godišnjica Alijine smrti, kada je miniran njegov mezar. Njegov sin Bakir sjetio se prilikom obilježavanja njegovog 93. rođendana tog događaja i samo konstatirao kako su to učinili „nečasni ljudi“. A čovjek ima svu (bošnjačku) vlast u rukama i nije ima potrebu istražiti koji su to nečasni ljudi učinili. Malo potom je sa rođendanske očeve proslave na Tabiji skoknuo do Mostara gdje je rekao kako su ljudi koji ne vole Aliju opasni i da ih se njegovi esdeaovci trebaju čuvati. Pa ne znam čovjeka da je mrzio i sa više mržnje pisao o Aliji Izetbegoviću od Senada Avdića. On je za njega bio „Mefisto“, „Bagdadski lopov“, kurvar, ideolog koljačke handžar divizije itd. Otkud , onda, ovako opak čovjek da bude u službi njegovog režima i da podržava Bakira sa istom strašću sa kojom je mrzio Aliju?!

Sam Bakir je i kao osoba i kao političar kontroverazan čovjek i trebalo bi sačiniti poseban separat kako bi se separirale sve njegove kontroverze i gluposti od ličnosti i politike njegovog oca i stoga ne čudi da šuruje sa mušricima zbog kojih se odrekao očevih prijatelja i saboraca. Takvoj osobi niko više može vjerovati ni kad govori i o rođenom ocu.

Po mom dubokom sudu ovu dvojicu prefriganih benevreka ujedinila je velika udbaška ujdurma čiji je bio cilj da se zašatkaju ubistva, atentati i napadi koji se u kontinuitetu dešavaju od vremena vladavine ovog režima. Svakako je ubistvo Ramiza Delalića najradikalnije iz više aspekata. To što sam (us)tvrdio da Fahrudin Radončić nije ubio Ćelu i na tome ustrajao, treba li ponavljati da su moje tvrdnje pravno dokazane, učinilo me je grješnikom da budem „udaren u glavu“ i da će mi to ostati vječni grijeh za sve one koje koji su, poput Avdića, tvrdili drugačije da bi amnestirali režim od zločina. Na osnovu čega sam tako, danas vidim (su)ludo hrabro, smio iznositi istinite tvrdnje? Na osnovu spoznaje da su mi mnogi drugi, a posebno Bakir Izetbegović, Dragan Lukač, Dubravko i Aljoša Čampara, pa tako i Avdić, bili (i ostali(!), mnogo sumnjiviji od Radončića. Nema to nikakve veze sa mojim pisanjem u Avazu, a ponajmanje sa ikakvim šićarom, „vitrima“ i sličnim „posebnim potrebama“ koje mi imputira Avdić. Pa više, na primjer, surađuju vehabijsko-isilovski hamelj iz Saffa sa novinarsko-udbaškim hantršeljom iz Slobodne Bosne prenoseći svakodnevno jedan drugom tekstove nego što to čine Avaz i The Bosnia Times. Ali to je manje bitno u odnosu na smrtno opasna pitanja: ko su stvarno režimske ubice u Sarajevu, ko zataškava ubistva i ko poručuje napade, atentate i ubistva po Sarajevu?

Nek’ Senad Avdić napiše kako on i Bakir Izetbegović nemaju nikakve veze sa tim ubistvima, pa ni sa ubistvom Ramiza Delalića Ćele, ja ću ga javno demantirati! Kao što sam ga stotinu puta demantirao kad bih ga „uhvatio u laži k”o miša u raži“!

 

Izvor: avaz.ba

loading...



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *