full screen background image

MUHAMED AJANOVIĆ, JUNAK NAŠEG DOBA: Kako postati dekan fakulteta, medijski lobista, pravosudni moćnik iz sjenke, „američki čovjek“… bez suvišnih zašto?

--

Navodno je tajna besprijekornog „dentalnog zdravlja“ Milana Tegeltije, u stomatološkom tretmanu kod dekana Ajanovića pod vrlo povoljnim, drugarskim cijenama.

Piše: SENAD AVDIĆ

Novinska vijest (objavljena, a gdje bi drugo, u “Dnevnom avazu”), prema kojoj je Muhamed Ajanović, dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu, nominiran za nagradu počasnog profesora Akademske unije “Oxford” u odjelu zdravstva, zaslužuje više pozornosti nego što se to u prvi mah čini. Naravno da je posrijedi prevara međunarodnih razmjera, davno otkrivena i dobro poznata, o kojoj su pisali neki od vodećih svjetskih listova.

Iza ove međunarodno razgranate prevare stoje dvojica ukrajinskih emigranata u Engleskoj, otac i sin, koji se lažno predstavljaju i zaklanjaju iza uglednog britanskog univerziteta.

Model te prevare je jednostavan i lako uočljiv: navodna “hibridna” Akademija “Oxford”, kojom rukovode Ukrajinci, dodjeljuje “visoko priznanje”, svojevrsni porez na budale, svim pojedincima i institucijama koji na njen račun uplate simboličnih 9.3 hiljade funti.

SUD JE SUD, A ZUB JE ZUB

Iako je, dakle, u normalnom i pristojnom akademskom svijetu ovakvo nagrađivanje raskrinkano kao najobičnija prevara , naš laureat, dekan Muhamed Ajanović, kojega je ta radosna vijest zatekla na službenom putu u Njemačkoj, jedva je, od uzbuđenja i radosti, smogao snage da novinarima “Avaza” ekskluzivno izbrblja da je nagrada “naljljepši poklon za sve što smo moj tim i ja uradili na polju dentalne medicine”. Ajanović je, dakle, rekavši da je ovo priznanje za cijeli kolektiv Stomatološkog fakulteta, odbacio mogućnost da će simboličnu cifru od 9.3 hiljade funti platiti iz svog džepa (jer, poznato je u “raji” da taj čovjek “pekaru hljeba ne plaća”). Tu će igranku keširati njegov Fakultet, odnosno poreski obveznici Kantona Sarajevo.

Evo jedinstvne prilike, odnosno povoda, da se malo ozbiljnije osvrnemo na ličnost, profesionalni, ali i šire, profil dekana-dentiste Muhameda Ajanovića, jedne od onih brojnih osoba koju pokazuju da su za napredovanje u profesiji, karijeri, društvenoj hijerahiji u poslijeratnom periodu dovoljne samo nekolike “vrline”: ambicioznost i beskrupuloznost, vještina manipuliranja, spletkarenja i muljanja. Sve to kombinirano sa pomanjkanjem bilo kakvog morala i elementarne kulture. Ajanović nije slučaj, on je simptom, možda i idealna paradigmatična osoba za razumijevanje fenomena “uspješnosti” i “ugleda” u postratnoj BiH, koji se stiču i osiguravaju svim drugim, osim radom, čestitošću, predanošću, profesionalizmom u djelanju.

Dekana Muhameda Ajanovića nedavno je banjalučki novinar Slobodan Vasković na svom blogu svrstao među najutjecajnije ljude, ali ne u “dentalnoj medicini”, nego u pravosuđu Bosne i Hercegovine! Vasković je napisao: „Iako nije u pravosuđu, glavnu riječ u Federaciji BiH prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija vodi Muhamed Ajanović, dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. U pitanju je dugogodišnji prijatelj predsjednika VSTV Milana Tegeltije, koji je čest gost zabava u organizaciji pravosudnih radnika. Ajanović trenutno lobira da glavna kantonalna tužiteljica Dalida Burzić bude imenovana za sudiju Suda BiH.“

Kakve veze ima poziv dekana fakulteta sa utjecajem na pravosuđe? E, pa ima, uvjerit ćete se, itekakve!

Teško je, čak i ovlašno pobrojati čime se sve dekan Ajanović bavio u posljednjih dvije i pol decenije. Pogotovo je nemoguće provjeriti istinitost njegovih priča i verzija, kao i spektra poslova kojima se bavio, najveći njihov dio je neprovjeriv i izvan okvira „transparentnosti“. U ratu je, navodno, bio pripadnik Armije BiH, sve dok u proljeće 1994. godine, nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma i formiranja Zajedničke komande Armije i HVO-a nije postao tjelohranitelj jednog od hrvatskih zapovjednika Ante Džonija Maksana, desne ruke glavnog HVO zapovjednika u Sarajevu generala Ante Rose.

Maksan i Roso su bili francuski legionari, dakle bjelosvjetski probisvjeti i avanturisti, u opkoljenom Sarajevu su se bavili svim i svačim, a najmanje vojnim „uvezivanjem“ dviju oružanih komponenti. Smijenjeni su nakon što su njihovi podređeni časnici i vojnici uhapšeni u krijumčarenja droge, u čemu ih je raskrinkao Ramiz Delalić Ćelo.

Po kasnijim Delalićevim tvrdnjama, policija je imala svoju „krticu“ u stožeru HVO-a koji je provalio organizirani šverc narkotika pod zaštitom Rose i Maksana. Ajanović je, po vlasititim riječima, pomagao Maksanu i Rosi u još jednom manje poznatom i ništa manje unosnom poslu kojim su se bavili u Sarajevu – otkupu rijektih antikviteta koji su se nalazili kod osiromašenih, gladnih građana i njihovog iznošenja izvana grada. Za zasluge u osiguranju zapovjednika HVO-a mladi “bodyguard” Ajanović je nagrađen državljanstvom i putovnicom Hrvatske.

DO “AVAZA” I NAZAD

Odmah nakon rata, Muhamed Ajanović se zapošljava u OESC-ov odjel za medije. Pod kontrolom američkih diplomata koji su bili na čelu OSCE-a, on se bavi istragama financiranja, političkog instrumentaliziranja medija, javnih i privatnih. Uz pomoć i podršku  pretpostavljenih, istražuje tajne veze skoro osnovanog “Dnevnog avaza” sa vrhom Stranke demokratske akcije. Zajedno sa kolegom Nurijom Makašem, dugogodišnjim inspektorom sarajevske policije, prikupio je dokumentaciju o nezakonitoj izgradnji prve “Avazove” poslovne zgrade na Alipašinom Polju.

Fahrudin Radončić, kako je stajalo u dokumentima  koju je posjedovao OSCE, napravio je zgradu na atomskom skloništu koje je vlasništvo Ministarstva odbrane Federacije BiH, a saglasnost je dobio od nenadležnih institucija, Zavoda za izgradnju Kantona (direktor je bio Bakir Izetbegović) i Općine Novi grad. Ajanović se tada hvalio otkrićem i najavljivao da će tužiti sve umiješane u ovoj kriminal i izvesti ih pred sud, ali nije poznato da je to učinio.

Muhamed Ajanović je u to vrjeme bio izvrgnut teškim napadima u Radončićevim medijima, koji su nastavljeni i nakon što je napustio OSCE i počeo raditi kao asistent bivšeg direktora Federalne obavještajne službe (FOSS) Munira Alibabića, kojeg je tadašnja haška tužiteljica Carla Del Ponte angažirala kao istražitelja u potrazi za  odbjeglim ratnim zločincima. “Dnevni avaz” je objavljivao tajno snimljene fotografije Alibabića i Ajanovića ispred sjedišta Tribunala u Sarajevu, pa su oni zbog dekonspiracije i ugrožavanja sigurnosti prijavili Radončića i njegove medije Tužiteljstvu u Haagu i lokalnom tužiteljstvu.

Teško je, rekosmo, pobrojati sve institucije, adrese, pojedince sa kojim je u minulih više od dvije decenije Ajanović održavao aktivnu komunikaciju. Posebno je nemoguće odgovoriti u kojem je svojstvu to sveprisutni Ajanović radio. Pored toga što se angažirao kao asistent istražitelja Tužiteljstva u Haagu, motao se oko međunarodne policije (IPTF), ureda Visokog predstavnika, kod sugovornika ostavljao utisak da je “blizak Amerikancima”. Ovom posljednjem je vjerodostojnost dala činjenica da je dobio useljeničku vizu u SAD, doduše “na lutriji”, kako je objašnjavao.

Hvalio se čestim boravcima u SAD-u, gdje navodno posjeduje i nekretnine, što je dodatno učvršćivalo njegov autoritet kod lokalnih dužnosnika, pogotovo onih u obavještajno-policijskom sektoru čija je karijera ovisila o strancima. Moglo ga se vidjeti na sjedeljkama i sa najvećim kriminalcima u Sarajevu, ali i sa najodgovornijim ljudima zaduženim za provođenje zakona. Odlazio je na treninge borilačkih vještina u Centar “Kralja Fahda”, kako bi zategao svoju muskulaturu i imidž „alfa mužjaka“, mišićavog, potencijalno opasnog lika, kakav više priliči šefu neke organizirane bande, nego osobi sa naučnim i akademskim ambicijama.

IGRAČ ZA SVE UZRASTE, PRILIKE I NEPRILIKE

Bio je jedan od rijetkih ljudi koji je bez veliku najava i suvišnih procedura mogao ući u „vučiju jazbinu“ Nasera Keljmendija – hotel “Casa Grande” na Ilidži. Prema nekim tvrdnjama anonimnih zaposlenika na Stomatološkom fakultetu, Ajanović je kosovskog narkodilera dovodio i u ovu naučno-nastavnu instituciju da bi, navodno, ostavio snažniji dojam kod onih koji će ga kasnije birati za dekana Stomatologije. Sa Fahrudinom Radončićem se odavno pomirio, pa već godinama čitateljima “Dnevnog avaza” dijeli stručne savjete iz oblasti dentalne medicine, liječenja i održavanja zuba.

Teško je odgovoriti na koji se način i kada Muhamed Ajanović udjenuo i nametnuo kao značajan čimbenik unutar pravousudne hijerarhije, o čemu je pisao Slobodan Vasković. Prije nekoliko godina, protiv dekana Stomatološkog fakulteta je Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu upućena krivična prijava zbog navodnih zlouptreba tokom građevinskih radova na toj ustanovi. Od prijave nie bilo ništa, istraga je obustavljena, a Ajanović je umjesto optuženika postao blizak prijatelj kantonalne tužiteljice Dalide Burzić i njen lobista za neke više funkcije u pavosuđu.

Ajanović je, također, dugogodišnji intimus predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, za čiji je izbor, također lobirao, što medijski, što kroz utjecaj u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću. Prirodu i pozadinu prijateljstva sa predsjednikom VSTV-a Milanom Tegeltijom također je teško prozrijeti, ali nema sumnje da je i u ovom, kao i u svim drugim slučajevima, poduzetni Ajanović uspio spojiti ugodno s korisnim, uskladiti vlastite ambicije sa potrebama osoba na funkcijama.

Navodno je tajna besprijekornog „dentalnog zdravlja“ Milana Tegeltije, u stomatološkom tretmanu kod dekana Ajanovića pod vrlo povoljnim, drugarskim cijenama. Uloga Ajanovića i njegovog talenta za zakulisno lobiranje, klijentelizam, štele i fazone nije bila zanemariva niti oko operacije pravosudnog spašavanja Fahriudina Radončića pred Sudom BiH. Ključna svjedokinja Tužiteljstva BiH, Azra Sarić, dobra je Ajanovićeva poznanica sa studija Stomatologije.

Muhamed Ajanović se nije nikada stranački vezivao, premda je jedno vrijeme „ašikovao“ sa Strankom za BiH, budući da je njegov dajidža Muhamed Ramadanović, u predratnom Sarajevu poznat pod nadimku „Šok“, bivši ambasador BiH u Maleziji, zajedno sa liderom SBiH Harisom Silajdžićem radio u kabinetu predratnog reisu-l-uleme Jakuba ef. Selimoskog. Nakon nekoliko godina provedenih u Ministarstvu vanjskih poslova, ambasador Ramadanović je prošle godine imenovan za predsjednika Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu. Medijske špekulacije da je on utjecao na izbor dajidže, Ajanović je energično demantirao, prijeteći tužbama protiv lažljivih medija i novinara.

Muhamed Ajanović je prije nekoliko mjeseci, tokom posjete rektora Sarajevskog univerziteta Rifata Škrijelja, najavio investiciju na Stomatološkom fakultetu vrijednu pet miliona maraka.

Dekan Muhamed Ajanović je, ukratko,  jedan od onih ljudi, za kojeg vrijedi narodna doskočica da kada vidite da mu gori kuća, odmah i vi zapalite svoju, jer ćete sigurno iz toga izvući neku korist. S obzirom na relativnu mladost (47 godina), neograničenu ambicioznost, najširu mrežu prijatelja na utjecajnim, važnim mjestima, od kriminala do pravosuđa, od medija do akademske zajednice, diplomacije i krupnog kapitala, njegova granica je nebo.

Bezvezno, „divljak“ priznanje sa lažnom patinom „Oxforda“ koje je ovih dana dobio, tek je jedna u nizu dovitljivih prevara, koje se sasvim dobro uklapaju u CV nezaustavljivog lobiste, spletkaroša, manipulatora i dekana, u sredini u kojoj su upravo te vrline, sposobnosti i tehnike na najvećoj cijeni.

Takvim tipovima, čak i kad nisu profesionalni stomatolozi, nije uputno pokazivati zube – sve je na njihovoj strani, moć, novac, utjecaj i, naravno, sistem kojeg nema. Niti će ga ikada biti!

Izvor: slobodna-bosna.ba



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *