full screen background image

PROFESOR KOMŠIĆ UPOZORAVA: Izetbegović ne bi smio pregovarati s Dodikom i Čovićem bez predstavnika DF-a!

--

Šefovi relativnih pobjednika na izborima pregovaraju kao nacionalni lideri. Stranačke pregovore pretvorili su u pregovore naroda. Izetbegović ne bi smio sjesti za pregovarački stol s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem bez predstavnika DF-a .

alt

Piše: Prof.Ivo Komšić

Svjedoci smo pregovora koji bi konačno trebali dovesti do formiranja vlasti na državnom i federalnom nivou. Pregovaraju stranke koje su relativni pobjednici na izborima – SNSD, SDA, HDZ. Javnost nestrpljivo očekuje okončanje pregovora, uspostavljanje novolegitimirane vlasti i okončanje njenog privremenog, tehničkog mandata. Stranački pregovori uglavnom su opterećeni uvjetovanostima koje stranke ispostavljaju jedna drugoj i koje se moraju prethodno ispuniti. Zato se tapka u mjestu već mjesecima, usprkos pritiscima domaće javnosti i međunarodne zajednice. Prethodni zahtjevi su dosta jasni, principijelni i tiču se kako unutarnje strukture vlasti, tako i međunarodnog položaja BiH. Međutim, iza leđa tih zahtjeva zbiva se nešto bitno što izmiče javnosti, što se etablira kao normalno i na što se oguglalo. Naime, šefovi stranaka koji vode pregovore, pregovaranju su dali isključivu nacionalnu dimenziju, pregovore pretvorili u pregovore naroda u kojima oni nastupaju kao nacionalni lederi.

U svim demokratskim državama na svijetu, nakon izbora se vode pregovori oko uspostavljanja vlasti. Pregovore vode političke stranke preko svojih rukovodstava, uspostavljaju se većine koje onda formiraju svoje vlade. To su uobičajene procedure koje mogu trajati dulje ili kraće, zavisno od odnosa snaga u parlamentu. U pregovorima oko formiranja vlada sudjeluju sve stranke parlamentarne većine, jer one izglasavaju vladu i podržavaju je cijeli mandat. U tim pregovorima sve strake većine su ravnopravne bez obzira na broj mandata. Manje stranke mogu čak imati odlučujuću ulogu u formiranju većine. Nitko se ne usuđuje niti jednu stranku većine isključiti iz pregovora. Ravnopravnost stranaka je osnovno demokratsko pravilo.

Stranački pregovori

Tko i kako pregovara u BiH? Šefovi relativnih pobjednika na izborima pregovaraju kao nacionalni lideri. Stranačke pregovore o formiranju vlada su pretvorili u pregovore naroda. Tok i karakter pregovora, zahtjevi i ciljevi koji se ispostavljaju, automatski se, u takvom pregovaračkom modelu, prenose na narode. Sva neslaganja, svi animoziteti, sve razlike koje se pojavljuju u tim pregovorima, prenose se na narode. A u svim pregovorima toga ima, u svim državama kada se formira vlast, ali sve ostaje zatvoreno u stranačkim krugovima. Kod nas se, zahvaljujući uspostavljenoj pregovaračkoj strategiji, sve plasira narodima tako da se stanje u društvu u cjelini formira pod pritiskom tih pregovora. To povratno učvršćuje nacionalni autoritet stranačkih šefova i njihove liderske pozicije u narodima. Što pregovori dulje traju, što su zaoštreniji i s više animoziteta jednih prema drugima, to im nacionalna liderska pozicija jača. Tako se ne zna da li se pregovori vode s ciljem uspostave vlasti ili jačanja liderskih pozicija pregovarača.

Bakir Izetbegović je kao šef SDA insistirao na proširenju parlamentarne većine na oba državna nivoa. Želio je da u toj većini bude i tzv. BH blok, koji je bio najavio drugačiju koncepciju pri formiranju vlasti od ove nacionalne, odnosno nacionalističke. To se, nažalost, nije desilo. Demokratska fronta, kao dio tog najavljenog bloka, riskirala je i ušla u parlamentarnu većinu. Cilj joj je nametnuti demokratsku pregovaračku koncepciju u formiranju vlasti i izbjeći etničke podjele u njoj, koje se onda reflektiraju na društvo. Nastupila je oslabljena jer je partneri iz bloka nisu podržali. Ulazak u parlamentarnu većinu s nacionalnim strankama je potvrđen i osiguran sporazumom koji je potpisan sa SDA, koja je, uostalom, na tome insistirala, a koji je DF-u bio potreban radi očuvanja građanskog stranačkog digniteta. Od tog trenutka, DF je dio parlamentarne većine. To nije nikakva formalna pozicija ove stranke u parlamentima, nego realna pozicija koja joj daje pravo i moć sudjelovanja u svim pregovorima oko formiranja vlasti.

Što se, međutim, desilo?

Bakir Izetbegović, kao šef jedne od stranaka parlamentarne većine, istina najjače, nastavio je pregovore kao nacionalni lider, kao lider bošnjačkog naroda, i pregovore i dalje drži u nacionalnom kontekstu. Tako se pregovori i dalje vode u smjeru nacionalne podjele resora, a ne u smjeru uspostave jedinstvenih izvršnih organa države. Dakle, ne samo Dodik i Čović, nego i on drži DF, koja je dio parlamentarne većine, u defanzivi i njeno sudjelovanje u vlasti čini nevažnim. To je dio Izetbegovićeve odgovornosti, a ne odgovornosti njegovih parnera u pregovorima. Oni su čak skovali sintagmu – „nacionalne reprezentacije“, kao da se radi o tri različite države čije se reprezentacije bore za trofeje, ovaj put političke, odnosno državničke. Pregovore su pretvorili u nacionalna nadmetanja, narode u navijače, sa svim navijačkim rekvizitima: nacionalnim bojama, petardama, topovskim udarima, dimnim zavjesama, uvredljivom retorikom. Nedostaje samo uobičajeni fizički obračun navijača, ali sve se čini da se za to pripreme.

Demokratska tradicija

Što se tiče Dodika i Čovića, istrajavanje na takvoj formi i suštini pregovora ne čudi jer oni su nastavljači one politike koja je dovela do rata u BiH i koja je vodila rat. Čudi stav Bakira Izetbegovića i pristanak na to. On je cijeli rat bio uz Aliju Izetbegovića, gledao je, slušao, vjerojatno i sudjelovao indirektno u mirovnim pregovorima koji su vođeni o BiH. To je već dio demokratske tradicije koja se u ratu izgrađivala i sačuvala. Država je tada bila u neuporedivo težoj situaciji nego danas. Državne institucije su bile razorene, na tlu BiH formirane dvije paradržave, jedna srpska, druga hrvatska, iza njih su stajale susjedne države sa svojom vojskom i logistikom. Međunarodna zajednica nije imala jasan i ujednačen stav oko tog stanja, naprotiv, forsirala je pregovore o podjeli države. Jedina institucija koja se sačuvala i održavala u cjelini, koja je imala izborni legitimitet iz 1990. godine, bilo je Predsjedništvo države. Usprkos svemu, mirovni pregovori o BiH nisu bili zatvoreni u nacionalne okvire. U svim pregovorima, BiH je kao država imala svoju delegaciju koju su činili članovi Predsjednišva i predsjedavajući Republičke Skupštine BiH. Uvijek se, uz legalitet pregovaračke delegacije, čuvao i njen mješoviti nacionalni sastav. Alija Izetbegović nije dozvoljavao da se pregovori o državi vode kao nacionalni pregovori, pored svih pritisaka koji su na njega vršeni. Te pritiske su vršile susjedne nacionalne države, domaće nacionalne paradržave i veliki dio međunarodne zajednice, medijatori pregovora čak izravno. Svi su htjeli pregovore pretvoriti u pregovore etničkih zajednica koje žive na tlu BiH. Politika se svela na nacionalnu politiku, a BiH na tlo, dakle interes etničkih zajednica, ili bolje reći, prostor za njih. Početna pozicija je uvijek bila nepostojanje države.

Da uz sebe nije imao takvo Predsjedništvo kakvo je imao, sigurno A. Izetbegović ne bi izdržao pritiscima. Ponude koje je dobivao (nekima sam prisustvovao) bile su veoma zavodljive. Teško je i opisati reakcije pregovarača, njihovu ozlojeđenost i bijes, kada su im s druge strane stola sjedili i Srbi i Hrvati, s legitimitetom, i rušili njihove nacionalističke pregovaračke koncepcije. Uz njih su bili „njihovi“ Srbi i Hrvati, ali je bila velika razlika u pregovaračkim pozicijama koje su imali. Oni nisu iznosili svoje mišljenje, bili su samo pridodati delegacijama Hrvatske i Srbije (tada još Jugoslavije), govorili su samo kada su im „njihovi predsjednici“ davali riječ i samo da bi se s njima složili. S druge strane su sjedili članovi pregovaračkog tima države koju oni nisu priznavali, ali koja je imala međunarodni legalitet. Oni su iznosili svoje mišljenje, nisu tražili riječ od Izetbegovića, nego od medijatora pregovora i često se nisu slagali ni sa kim. Alija Izetbegovićnikada nije išao na pregovore bez takve delegacije. Medijatori pregovora su ga nastojali izolirati i pregovarati samo s njim kao nacionalnim liderom, ali on je vješto izbjegavao. Bez ikakvog prethodnog iskustva, znao je da ne smije pregovarati kao nacionalni lider, da se ne radi o položaju naroda kome pripada, nego o državi uz koju je narod vezan. Narod se mogao zaštititi samo u mjeri u kojoj se štitila država. Nije mu bilo lako, jer je uz sve pritiske imao i vojne. Vojske dvije susjedne države, veoma moćne i podržane domaćim paravojnim formacijama, vodile su rat za formalizaciju nacionalnih država koje su već bile formirane u BiH. Bilo je kod njega i kolebanja, ali uvijek u odlučujućim trenucima vraćao se državnoj delegaciji i njenom mišljenju. Zbog toga je i dobio epitet neodlučnog, što ni sam nije krio, ali ta neodlučnost je zapravo bilo osciliranje između legalnosti i nelegalnosti, imeđu nacionalnog interesa i državnog interesa. Neprestano mu se nudilo ostvarenje nacionalnog interesa izvan države, međunarodno priznate i cjelovite. Popustio je samo dva puta i to je bilo loše. Prvi put, kada je otišao na pregovore kao nacionalni lider, bez državne delegacije, na brod Invisible, koji je bio usidren u Jadranu. Tamo je, izoliran, podlegao pritiscima i prihvatio veoma nepovoljan sporazum za BiH. Sreća, odustao je od njega jer ga nije ni smio prezentirati Predsjedništvu države. Drugi put, kada se u Turskoj sastao s Richardom  Holbrookeom, podlegao je njegovim pritiscima i prihvatio legalizaciju Republike Srpske. Navodno, to je bio uvjet za početak Dejtonskih pregovora. I tada je bio bez državne delegacije, i tada je nastupao kao nacionalni lider. Nažalost, to nismo mogli popraviti i ušlo je u Dejtonski sporazum.

Gdje griješi Bakir Izetbegović

To su dragocjena pregovaračka iskustva. Začuđujuće je da se danas tih pouka ne drži Bakir Izetbegović. On je napustio jednu tradiciju izgrađenu u najtežim uvjetima, napustio je pregovaračku strategiju koja je sačuvala BiH. On je pregovore o uspostavi vlasti u BiH, nakon demokratskih izbora, dakle bez vojnih ili sličnih pritisaka, vratio u etničke okvire. Razlika je u tome što se u ratu radilo o direktnoj etničkoj podjeli države, danas se radi o direktnoj etničkoj podjeli vlasti u državi. Također treba znati da je to samo prva faza podjele, jer sa nivoa podijeljene vlasti dijeli se cijela država, dijeli se društvo. Takvi se pregovori ne smiju voditi, mora im se dati demokratska i legalna forma. Formirana je parlamentarna većina i sve stranke većine imaju isti položaj i status u pregovorima oko formiranja vlasti. Sve te stranke će glasati za vlast koja se dogovori. U Parlamentu BiH ne postoje nacionalni blokovi, „nacionalne reprezentacije“, nego stranke. Šefovi stranaka nisu nacionalni lideri bez obzira koliko to sebi pripisuju. To je lako utvrditi, treba pregledati procente koje su dobili na izborima. Lider DF-a ima veći izborni legitimitet od svih njih. Uostalom, Ustav BiH je izjednačio pravo građana s pravima naroda. Da bi se mahalo nacionalnim liderstvom, trebalo bi dobiti većinu biračkog nacionalnog tijela na izborima. Dakle, pregovori se moraju vratiti u demokratske okvire. Bakir Izetbegović ne bi smio sjesti za pregovarački stol s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem bez predstavnika DF-a koji je dio parlamentarne većine. Inače, ruši se osnovna koncepcija na kojoj BiH jedino može funkcionirati i opstati.

Izvor: Analiziraj.ba




Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *