full screen background image

Roditelji ubili svog sina (7) – onda je doktor našao pismo u njegovoj ruci, koje je rasplakalo milione

--

Ovo je priča o malom dječaku sa velikim srcem – i priča koju bi trebali svi pročitati.
Priča je o Ivanu – ali ne samo o njemu. To je i priča o milionima djece poput njega, koji prolaze kroz istu noćnu moru širom svijeta.
Iako je fiktivna priča, poruka pogađa pravo u srce.. Ovo se ne bi smjelo ignorisati. Ivan se ne smije zaboraviti.
Zovem se Ivan i imam 7 godina. Volim svoju mamu i tatu, ali ih se i plašim. Često me udaraju i ne razumijem zašto.
Ovo jutro probudio sam se i otišao u školu. Dobar sam učenik i učitelj me voli.
Volim sve svoje drugare iz razreda, ali nemam prijatelje. Zato obično ostajem u učionici tokom odmora. Niko se ne želi igrati sa mnom. Pokušao sam se sprijateljiti sa drugom djecom, ali su me odbili i rekli da sam odvratan.
Smiju mi se jer nosim iste iznosane farmerke, majicu i poderanu obuću svaki dan.
Jednog dana poslije škole otišao sam u svlačionicu i ukrao jaknu koja je tamo bila dugo vremena, čini se kao da nikom nije nedostajala. Onda sam otišao kući sam, dok je bila snježna oluja. Tresao sam se od hladnoće i bilo je teško hodati uz jak vjetar. Iznenada me neko gurnuo, pao sam u snijeg i onda mi je neko počeo pritiskati lice u snijeg. Onda su rekli:
‘Niko te ne voli. Idiote!’
Udarili su me u leđa i stomak, onda su pobjegli i ostavili me u hladnom snijegu.
Plakao sam. Ne zato jer mi je bilo hladno ili što sam bio povrijeđen, plakao sam jer nisam imao ni jednog prijatelja, iako sam sve volio.
Čim sam došao kući, majka je dotrčala i uhvatila me za kosu.
‘Gdje si bio? Zašto si tako mokar i prljav? Prokleto dijete, nema večere za tebe, idi u svoju sobu i ostani tamo.’
Uradio sam kako mi je majka rekla, otišao sam u svoju sobu i nisam izlazio do sutradan, iako mi je bilo hladno, iako sam gladan bio…
Ocjene su mi se pogoršavale, i svaki put kad bi obavijestili mog oca, izudarao bi me. Jednom me tako jako udario da nisam mogao pomijerati svoj prst – i nikad mi se više nije mogao pomjeriti kažiprst, a djeca su mi se zbog toga smijala.
Vrijeme je prolazilo i jednog dana su me prsa počela jako boljeti.
Mama i tata nisu marili što me boli. Navečer sam legao u krevet i želio samo jednu stvar. Poželio sam da me više ne boli, jer nisam htio smarati mamu i tatu. Toliko ih volim, zaista.
Sljedeći dan u školi rekli su nam da nacrtamo svoj najveći san. Druga djeca crtala su auta, rakete i lijepe lutkice. Ja nisam.
Ne zato jer mi se te stvari ne sviđaju, nego jer je ono što sam najviše želio… bilo da me tata i mama vole. Tako da sam nacrtao porodicu. Jedna mama, jedan tata i njihov sin. Igrali su igrice i svi su bili sretni. Dok sam crtao, potiho sam plakao. Volio bih da imam mamu i tatu koji me vole…

Kad je bio red na mene da pokažem svoj crtež, svi su mi se smijali.
Onda sam objasnio:

‘Moj najveći san je porodica’.
Još više su se počeli smijati. Počeo sam plakati i onda sam rekao,
‘Molim vas, nemojte mi se smijati, ovo je moj najveći san! Možete me udarati, mrziti me, ali molim vas, nemojte mi se smijati. Želim da imam roditelje kao i vi, koji bi me zagrlili i smijali se sa mnom, došli po mene poslije škole i koji bi bili sretni što me vide. Znam da sam ružan i slabašan, znam da imam slomljen prst, ali molim vas nemojte mi se smijati.’
Učitelj je pokušao da mi obriše suze, mislim da su me neka djeca razumjela, ali mnogi su nastavili da se smiju.
Jednog dana kad sam dobio svoj test, odmah sam vidio da sam postigao loše rezultate. Znao sam da će mi mama biti jako uznemirena.
Bilo me strah otići kući, ali nisam znao gdje bih drugo otišao. Hodao sam sporo kući, ali nisam želio doći. Mama je postala bijesna.
Zgrabila me i bacila me na pod, jako sam se udario od stolicu u nogu…
Onda me dva puta udarila u glavu. Samo sam ležao tamo, nisam mogao ustati. Zaista je boljelo. Ali mama me ostavila da ležim na podu.
Kad se vratila, rekla mi je da počistim nered, inače bi me tata istukao kad dođe kući.
Molio sam mamu da ništa ne kaže ocu, ali kad sam pogledao gore, vidio sam da je već bio na vratima.
Kad mu je mama rekla za test, podigao me sa poda, protresao me i udario u lice.
Poslije toga se ne sjećam ničega. Probudio sam se u bolnici. Pogledao sam u ruku, nisam mogao dodirnuti nijedan od mojih pet prstiju. Pogledao sam kroz prozor i plakao.
Vani sam vidio roditelje kako se igraju sa svojom djecom, bacaju lopte zajedno i grle se.
Znate li zašto sam plakao?
Ne znam kakav je osjećaj dobiti zagrljaj od moje mame. Roditelji me samo tuku, ali ih ipak volim. Uvijek sam davao sve od sebe, bio sam dobar u školi, ali ipak me nisu voljeli.

Jednog dana prosuo sam svoj čaj, pa su me opet udarili.
Onda mi se ponovo javio bol u prsima…Rekao sam mami – ali nije je bilo briga. Nakon nekog vremena, morao sam ponovo u bolnicu, niko nije došao u posjetu.
Doktor mi je rekao da će vjerovatno sljedeći dan doći mama i tata, ali nisu. Čekao sam i čekao, ali niko nije dolazio. Ali ipak sam volio svoje roditelje…
Poslije dva dana, Ivan je umro od povreda. Doktori su mu u ruci pronašli pismo.

‘Dragi tata i mama, užasnut sam jer sam ružan, odvratan i glup. Žao mi je što me ne možete voljeti. Nikad vas nisam želio zamarati. Sve što sam želio je zagrljaj od tebe i od mame, i da čujem da me volite, bar jednom… Tata, samo sam htio da se igraš sa mnom, držiš me za ruku dok šetamo ili pjevaš za mene.. Znam da sam sramota za tebe. Nikad neću biti ono što želiš..’
Ivanovo malo srce prestalo je kucati..
Priča je originalno napisana na ruskom. Iako nismo sigurni da li je istinita, ipak je važna…
Sva djeca zaslužuju da ih se voli. Pa ipak, svake sekunde, minute, sata i svakog dana vrši se zlostavljanje nad djecom.. U svim državama, gradovima i školama.
Dom u kojem dijete živi, treba biti oslobođen od nasilja i bezbjedno mjesto.. Djeci je potrebna ljubav, njega i bliskost, a zagrljaj ponekad može značiti puno više nego što ikad možete zamisliti.

 

Izvor: kuhinja-zdravlje.com

loading...



Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *