U nastanku bolesti štitne žlijezde važan je faktor nasljedna komponenta, a stres u bilo kojem obliku često se  navodi kao provocirajući faktor za nastanak bolesti.

Dr. sci. med. AMELA BEGIĆ

spec. nuklearne medicine

Institut za nuklearnu medicinu KCU Sarajevo

Štitna žlijezda je smještena sa prednje strane vrata, prosječne težine oko 25 grama. Zbog svog položaja lako je dostupna pregledu. Leptirastog je oblika, sastoji se iz dva režnja koji su povezani istmičnim dijelom. Režnjevi su sastavljeni iz folikula obloženih kockastim epitelom unutar kojih se nalazi koloid s deponovanim hormonima.

Štitna žlijezda luči četiri hormona:

  • tiroksin (T4)
  • trijodtironin (T3)
  • reverzni trijodtironin (rT3) koji imaju značajnu ulogu u energetskom metabolizmu i
  • tireokalcitonin koga luče parafolikulske ćelije i koji učestvuje u homeostazi kalcijuma.

Štitna žlijezda funkcioniše u jednom složenom sistemu povezanosti s višim centrima, korom mozga, hipotalamusom i hipofizom, kao i perifernim tkivima.

Bolesti štitne žlijezde se prema funkcionalnom stanju mogu podijeliti na

  • hipertireoidne (pojačana funkcija)
  • hipotireoidne (smanjena funkcija).

Prema morfološkom kriteriju bolesti štitne žlijezde se mogu podijeliti na tumorske i netumorske.

HIPERTIREOIDIZAM

Hipertireidizam (hipertireoza) označava stanje povećane produkcije hormona štitne žlijezde. Hipertireoza može biti praćena uvećanjem štitne žlijezde, ili pak štitna žlijezda može biti i uobičajene veličine.Važan je faktor nasljedna komponenta, a stres u bilo kojem obliku često se iako bez sigurnih znakova navodi kao provocirajući faktor za nastanak bolesti. Postoji nekoliko podijela hipertireoidizma. Bazedovljeva bolest ili autoimuni hipertireoidizam, ili autonomni hipertireoidizam u toksičnom adenomu ili polinodusnoj toksičnoj strumi najčešći su oblici.Tok bolesti može biti veoma različit.

Simptomi Bazedovljeve bolesti se mogu ispoljiti za nekoliko dana ili nedjelja, a ponekada ispoljavanje bolesti traje duže. Obično se najprije javljaju nervoza te pojačana osjetljivost na mnoge podražaje. Mogu biti prisutne manifestacije bolesti i na drugim organima.

Očne znake karakteriše egzoftalmus, ispupčenost očnih jabučica uslijed edema retrobulbarnog tkiva. Dijelom kao posljedica, ali i nezaviso od egzoftalmusa nastaje edem očnih kapaka, sa upadljivim sjajem očiju.

Među znacima koji potiču od srca dominira tahikardija (ubrzan rad srca).

Može se uočiti i difuzno uvećanje štitne žlijezde. Ipak odsustvo uvećanja štitne žlijezde ne isključuje ovu bolest.

Koža je topla, vlažna, meka. Dlanovi su topli, meki i vlažni. Tipično je da bolesnici loše podnose toplotu. Često je prisutan i fini tremor ruku. Treba istaći da odsustvo gubitka tjelesne težine, koja je česta manifestacija ove bolesti, ne isključuje postojanje bolesti.

Ova bolest ima veoma raznolik tok. Poznate su i spontane remisije bolesti, dok je ponekad tok veoma dug, a liječenje dugotrajno. Ipak može se reći da blagovremena dijagnoza i liječenje bolesti ima dobru prognozu.

Toksični adenom je manje učestao oblik hipertireoidizma.Radi se o benignom tumoru koji neovisno o tjelesnim potrebama luči hormone štitne žlijezde. Čvor obično postepeno raste i tada se javljaju simptomi.Prilikom pregleda može se zapaziti blago izraženo uvećanje štitne žlijezde sa jednim obično jasno izraženim čvorom (rijetko više čvorova).Bolesnici se javljaju na pregled obično zbog srčanih tegoba i prisutne nervoze.

HIPOTIREOIDIZAM

Stitna2Hipotireoza je stanje smanjene količine hormona štitne žlijezde u organizmu. Uzroci koji dovode do hipotireoze su različiti, a razlikuju se primarna i sekundarna hipotireoza.

Hipotireoza u odraslih često počinje postupno, tako da su ponekada potrebni mjeseci da se u potpunosti razvije klinička slika hipotireoze.

Subjektivni simptomi su obično umor, letargija, osjetljivost na hladnoću, opstipacija, često suha koža. U većem procentu bolesnici navode povećanje tjelesne težine, promuklost, periorbitalni edemi.

Postablativna hipotireoza je najčešći oblik hipotireoze u odraslih. Javlja se nakon hiruškog zahvata ili radiojodne terapije. U prvom slučaju najčešće je riječ o subtotalnoj tireodektomiji. Hipotireodno stanje može biti i prolazno, pa je uputno sačekati 1 do 2 mjeseca prije nego se započne supstitucija hormonima štitnjače.

Nakon primjene radiojodne terapije hipotireoza se obično pojavljuje kasnije i ovisi o primljenoj dozi, kao i prirodi patološkog procesa u štitnjači.

Tumori štitne žlijezde se dijele na benigne i maligne.

Benigni tumori

Od benignih (dobroćudnih) tumora štitne žlijezde od većeg su značaja adenomi. Adenomi često mogu praviti dijagnostički problem u smislu odvajanja benignog od malignog tumora. Adenomi se na scintigrafiji mogu vizualizirati kao «topli», kada je najčešće riječ o autonomnom adenomu. Mogu biti scintigrafski vizualizirani i kao «hladni»čvorovi. Citologu je ponekad teško reći je li riječ o adenomu ili o karcinomu. Tek patolog u definitivnom patohistološkom nalazu može reći da li se radi o prodoru tumora u krvne žile ili kapsulu, pa prema tome dati dijagnozu karcinoma ili adenoma štitne žlijezde. Ostali benigni tumori su manje značajni u grupi tumora štitne žlijezde.

Maligni tumori

Klasifikacija malignih tumora štitne žlijezde je različita prema raznim autorima, a temelji se na histološkoj slici, biološkim osobenostima, te ekstenzivnosti procesa. Karcinomi štitne žlijezde dijele se na:

  • Papilarni
  • Folikularni
  • Medularni
  • Anaplastični

DIJAGNOSTIKA

Do kompletne dijagnoze dolazi se na osnovu anamnestičkih podataka, kliničkog pregleda, nuklearnomedicinskih i laboratorijska ispitivanja, ultrazvučnog pregleda te prema potrebi ciljane punkcije.

Nuklearno medicinska i laboratorijska ispitivanja se mogu podijeliti na in vitro i in vivo ispitivanja.

Laboratorijskim testovima in vitro moguće je u ispitanikovom serumu odrediti koncentraciju hormona koji upućuju na funkcionalni status štitne žlijezde. Tim je testovima moguće pratiti tok liječenja. Funkcija štitne žlijezde povezana je i sa «nadređenim» organima hipofizom i hipotalamusom. Zbog toga su za dijagnostiku osim hormona štitne žlijezde važni i hormon prednjeg režnja hipofize- TSH i hormon hipotalamusa koji oslobađa TSH, a to je TRH. Nadalje u dijagnostici bolesti štitne žlijezde određuju se i serumske koncentracije tireoglobulina kao i tireoidnih antitijela.

Ultrazvučnim ispitivanjem štitne žlijezde dobiva se morfološki prikaz promjena u štitnoj žlijezdi neovisno o njezinoj funkciji.

Scintigrafija štitne žlijezde je morfofunkcionalna vizualizacija štitne žlijezde nakon unošenja dijagnostičke doze određenih radioobilježivača. Za scintigrafiju štitne žlijezde se najčešće koristi Tehnecijim –Tc99m. Postoji više indikacija za scintigrafiju štitne žlijezde a neke od njih su: u dijagnostici i liječenju hipertireoze, kod prisutnih čvorova u štitnoj žlijezdi, u otkrivanju i liječenju karcinoma štitne žlijezde. Pomoću scintigrafije moguće je razlikovati postojanje tzv. «toplih» ili pak «hladnih» čvorova u štitnoj žlijezdi.

Ciljana citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka postala je dio rutinskog pregleda. Može se provoditi specijalnim sondama za punkciju koje imaju vodilicu za iglu. Također se može obavljati i pomoću običnih sondi. Prednosti ove metode su brzina, neopasnost, i mogućnost ponavljanja.

U ovisnosti o vrsti oboljenja, fazi kada je ista dijagnosticirana kao i općem stanju bolesnika razlikuju se i terapijski pristupi oboljenjima štitne žlijezde

Dr. sci. med. AMELA BEGIĆ

spec. nuklearne medicine